Da li je Goran Bogdan i dalje levičar: „Nimalo nisam za komunizam“ | Srpska dijaspora

Poslednjih godina pamtimo fenomenalne uloge Gorana Bogdana u „Čovjek koji nije mogao šutjeti“, ali je, kao veliki, odlični stručni i iskreni ljubitelj književnosti, pokrenuo izdavačku kuću „Buna“. A puno toga o pobunama, buntu, bunama, bilo je u podkastu „Rosić i drugovi“ na YouTube kanalu Velikih priča iz koga izdvajamo delove za ovaj broj.

***

Šta je danas ljevica, i šta je danas desnica? Što sam stariji, sve manje znam objasniti. Sigurno nisam nacionalist. Vjerujem u puno tradicionalnih vrijednosti, vjernik sam, tako da ne znam gdje bi se sve to svrstalo. Dosta sam razočaran današnjom ljevicom. Studirao sam makroekonomiju i bio zaljubljen u nju. Moj uzor je bio John Maynard Keynes, on mi je bio zakon tada. Geslo je bilo: što veći nivo blagostanja za što veći broj ljudi.

Recimo, nimalo nisam za komunizam. Studirao sam sve te modele upravljanja, ne vjerujem u to i mislim da to nije dobro. Ali ovaj neoliberalizam, pogotovo kod nas u regiji gdje su popustili svi sistemski obruči i ograde, pa je pušten kao tikva niz vodu, mislim da rastače društvo na najperfidniji mogući način – na moralnom i vrijednosnom nivou, pustimo sad ekonomske nivoe. Što sam stariji, šire mi se vidici a sve je to na kraju krajeva jedna velika klasna borba, kao što je uvijek i bila. Tako da ne znam kome pripadam.

Ne znam gdje je ljevica danas. Nitko se više ne bavi radnikom, i čini se da je i ljevica postala u službi neoliberalizma. Sve češće čujem neke stavove desnice koji više odgovaraju socijalnim stavovima nego što to nudi ljevica. Živimo u dosta čudnim vremenima. Ona su isprana, čudna, zubata, brza. Nedostaje nam autoriteta, rastrčale su se moralne vrijednosti, ljudskost se gubi u trenu.

Kad pogledaš zadnjih par godina šta sve živimo… Imam neku tjeskobu kakvu sam imao kad sam bio mali dok je trajao rat. Gledamo uživo genocid u Gazi, nitko ne reagira. Dosta je to teško, a busaju se u prsa nekim velikim vrijednostima koje su naočigled lažne i koriste se samo kao floskule. Ne znam kako bih to opisao. Ja sam glumac, nemam pojma i neću više sebi da stavljam imperativ da znam odgovore na to. Ne znam ih, ali tražit ću ih i borit ću se. Hvala Bogu, imam svoje borbe. Sjećam se kao mali jedne poslovice iz filma „Lawrence od Arabije“, navodno nekog afričkog plemena, koja kaže: „Pobjeda i poraz u rukama su bogova, a sve što možemo raditi jest boriti se. Zato slavimo borbu.“

Često vidim, pogotovo u zadnje vrijeme, da borba nije dobra kad postane sama sebi svrha i kad preuzme čovjeka. Cilj borbe je pobjeda, a u pobjedi treba biti mudar. Često sam svjedok da ta borba obuzme ego, pa ona sama postane cilj, a to uvijek ide preko nečijih leđa. Treba biti pažljiv. Kaže mi prijatelj: „Ima posla ko hoće da gleda svoja posla.“ Treba na sebi raditi, tu ima toliko posla. Naravno da ne možemo pustiti neprijatelju da se razmaše, ali imamo puno posla na sebi koji nas čeka.

O čemu je sve govorio Goran Bogdan, možete poslušati u podkastu Velikih priča „Rosić i drugovi“:

CEO TEKST PROČITAJTE U NOVOM BROJU NEDELJNIKA KOJI JE OD ČETVRTKA, 10. SEPTEMBRA, NA SVIM KIOSCIMA I NA NEDELJNIK.RS/SHOP