Udbin prepis dnevnika svedočanstvo da je Stepinac znao, a nije reagovao na zverstva
STVARANjE Banovine Hrvatske, koju je zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac pozdravio na sav glas, bilo je prethodnica uspostavljanja Nezavisne Države Hrvatske.
Foto: Arhiv Jugoslavije
Iz njegovih zapisa, koje će obnarodovati Arhiv Vojvodine u knjizi “Udbin prepis dnevnika Alojzija Stepinca”, vidi se da je već prvih dana po dobijanju adminstrativne samostalnosti, usled nezadovoljstva banom i politikom, u Hrvatskoj počeo da jača nacionalistički pokret. Svojom rukom je zapisao da je on u to i te kako bio upućen, kao i u stravične događaje koji su potom usledili.
Nadbiskup urgira da se iz zatvora pusti Mile Budak, koji će ga potom, tokom 1940. godine, nekoliko puta posetiti.
“Razgovarali smo dva sata. Nema nikakve sumnje da se u Budaka krije čestita hrvatska duša. On je uvjeren da će još ove godine doći do uređenja hrvatskog pitanja. Ja sam svakako skeptik, jer me gorko iskustvo prošlosti poučava da su rijetki iskreni prijatelji na svijetu i ne znam što je manje zlo za nas Hrvate. Znam samo to da je najstrašnije zlo za nas komunistička Rusija. Ukoliko se, rekoh Budaku, budete borili protiv komunista biti će to najbolja reklama za vas kod hrvatskog svećenstva. Banska vlast ne čini nažalost ništa u tom pogledu”, zapisao je Stepinac.
U narednoj poseti Budak je molio nadbiskupa “da ne pravi poteškoće svećenicima koji se deklariraju za nacionaliste, jer ni on ne traži od svećenika da budu članovi njihove organizacije, ali da je i ne napadaju”.
“Budak mi je jučer pokazao pismo u kojem mu 60 svećenika šibenske dijeceze odobrava program i obećaje vjernost”, zapisao je nadbiskup.
Pokolji u Lici
POSTOJI i pismo koje ukazuje na pokolje u Lici.
– Preuzvišeni gosp. nadbiskup jedan vaš vjernik katolik vas moli što je u vašoj moći da molite milost od našeg poglavnika dr A. Pavelića da spreči pokolj male djece, starica i staraca pravoslavne vjere, oni po Lici kolju djecu i ljude – žene, starce i bacaju u jame u ponore, pa zar će svevišnji Bog dozvoliti i dalje da se to se sve događa, u Kosinju studencima u Liki i u drugim mjestima – opisuje jedan vernik.
Činjenica da je Budak odlučio da pokaže Stepincu tajno pismo sveštenika koji odobravaju ustaški program, upućuje na zaključak da je bio siguran da Stepinac neće o tome obavestiti jugoslovenske vlasti. Ta činjenica svedoči i o tome da je Stepinac bio iz prve ruke informisan o saradnji velikog broja hrvatskih sveštenika sa ustaškim pokretom. Stepinac u svojim zapisima komentariše i pomirenje patrijarha Gavrila i vladike Nikolaja, kao i puč 27. marta 1941.
“Iz cijelog ovog čina tj. drž. udara opet izbija na javu činjenica, da su Srbi i Hrvati dva svijeta koja se nikad neće ujediniti dok je jednog od njih u životu. Duh bizantinizma je nešto tako grozno, da je samo Svemogući i Sveznajući Bog u stanju parirati intrigama i podvalama tih ljudi. Za nas je to nešto nepojmljivo, da se ugovori i obaveze kidaju bez ikakvih skrupula”, kategoričan je Stepinac. “Sve u svemu, Hrvati i Srbi dva su svijeta, sjeverni i južni pol, koji se nikada neće približiti svim čudom Božjim. Šizma je najveće prokletstvo Evrope, skoro veće nego protestantizam. Tu nema morala, nema načela, nema istine, nema pravde, nema poštenja”.
U prvim aprilskim danima Stepinac svedoči o mobilizaciji o koju se Hrvati oglušuju.
“Hrvati, dobar dio da ne kažem svi, najvolili bi da se zauvijek otcijepe od Srba, jer je razuman život s njima nemoguć. Zato je i nacionalistički pokret tako ojačao”, zapisao je nadbiskup, koji je zamolio bana da pusti iz internacije zatvorene nacionaliste “da ih Srbi ne bi poubijali kao što se groze”. Ban je, naravno, pristao.
Napad na Jugoslaviju Stepinac je dočekao na misi, a zapisuje kako Zagreb nije bombardovan i da to javlja ustaški radio.
“Rat se nastavlja na svim područjima, ali otpor Jugoslavenske vojske je vrlo slab. Hrvatski vojnici neće da se bore. Na to su ih naučili Srbi kroz dva prošla decenija svojim postupkom prema Hrvatima, a koji je svakome jasan. Hrvati se predaju Nijemcima ili čak stupaju na njihovu stranu te se bore protiv Srba”, svedoči nadbiskup, koji potom opisuje oduševljenje naroda stvaranjem NDH, koju je, na molbu Slavka Kvaternika, i sam blagoslovio.
Foto: Arhiv Jugoslavije
Inače, u tim prvim aprilskim danima, Stepinac i Kvaternik, zamenik Anta Pavelića, sastali su se tri puta. Ti susreti su imali višestruki značaj. Pavelić je, naime, na početku svoje vladavine u NDH bio vrlo nepoverljiv prema Stepincu zbog priča koje je čuo o njegovom “solunaštvu”. Kasnije je međutim, shvatio da je Stepinac veliki hrvatski nacionalista i da je iskreno prihvatio NDH. Stepinac se prvi put Paveliću obratio za pomoć zbog hrvatsko-bunjevačkog sveštensta pod mađarskom okupacijom. Međutim, činjenica je da su ustaše od prvih dana postojanja NDH postupale sa Srbima, Jevrejima i Hrvatima jugoslovenske orijentacije mnogo brutalnije i neljudskije, a da Stepinac nije našao za shodno da na to skrene pažnju.
U prvom susretu sa poglavnikom u Banskim dvorima, koji je trajao 15 minuta, Stepinac je dobio uverenja da će Pavelić raditi u interesu Katoličke crkve, da neće imati milosti prema pravoslavnoj, a s druge strane, nadbiskup treba da urgira u Vatikanu da prizna NDH. Ipak, Sveta stolica mu je poručila “da se zauzme za Srbe kako ne bi bili odviše gonjeni”. Nadbiskup je potom pisao Paveliću povodom strašnog događaja u Glini, gde je najednom streljano 260 Srba bez suda i istrage. Stepinčevo pismo od 14. maja 1941. je, nažalost, bilo redak slučaj podizanja njegovog glasa u korist Srba, u prvoj godini postojanja NDH, tokom koje su ustaše ubile više od 150.000, a proterale 350.000 pripadnika našeg naroda. U dnevniku se može videti veliki broj pisama od hrvatskog naroda, a i dela sveštenstva, koja govore o stradanjima Srba.
– U ovim teškim vremenima kada se na hiljade ljudi kolje i ubiva, kada se pustošu sela i gradovi naše nedužne braće i najčestitijeg življa naše rase, naše pravoslavne braće, vi gospodo crkveni dostojanstvenici mukom šutite, kao da vas se ništa ne tiče, premda čitavi svijet, a osobito svi slavenski narodi znadu da sve strahote pokolja i pustoši potječu samo izključivo iz vaših samostana i kaptola – obratio mu se jedan Hrvat.
Drugi pak, sveštenik, nadbiskupa obaveštava o progonu pravoslavnog sveštenstva i njihovih porodica, oko 80 duša, iz okoline Teslića.
– Doduše, iz bližega ne znam svih tih svećenika, ali za neke dobro znam, da se ničim nijesu ogriješili o nas Hrvate, a sama činjenica, što su druge narodnosti i druge vjere nije valjda u XX vijeku razlog za deportaciju. O tom vas, preuzvišeni, izvješćujem u uvjerenju, da želite biti obavješteni, kako bi se možda mogli zauzeti za njih – izvestio je katolički sveštenik.
Prave stvari imaju smisla samo kada ih radimo na svoj način.
Isto je i sa kafom, u njoj najviše uživamo kad je napravimo baš po svom.
Doncafé. Baš za tebe.
Pratite nas i putem iOS i android aplikacije
