Tragom viteškog kralja – „Kako me je nevidljiva ruka dovela na marsejski pločnik” | Srpska dijaspora

Foto: S. Diskić

Neki susreti sa istorijom ne događaju se slučajno – oni se pripremaju tiho, kroz godine, porodične korene i na izgled nepovezane odluke. Za Svetlanu Joksimović, rođenu Beograđanku i diplomiranu ekonomistkinju koja je oduvek želela da studira istoriju umetnosti, put do Marseja i mesta na kojem je 9. oktobra 1934. godine ubijen kralj Aleksandar I Karađorđević bio je upravo takav: sudbinsko zatvaranje jednog velikog, emotivnog kruga.

Reklama

„Moj odlazak u Marsej nije bio slučajnost. Bila sam vođena nekom nevidljivom rukom da posetim određena mesta. Potpuno neplanirano, događaji su se nizali i jednostavno se nudila situacija da se krug nekako zatvori”, započinje svoju priču Svetlana Joksimović.

Od zavičajnog Oplenca do Pariza

Sve je počelo na Oplencu, za koji je vezuju duboke porodične niti – majka joj je iz okoline Topole, a otac iz okoline Mladenovca. Tokom 2024. godine, na putu ka rodbini u Natalincima, svratila je u Topolu u vreme Oplenačke berbe.

„Odmah po dolasku sprovela sam dugogodišnji ritual – popila kafu i doručkovala lepinju sa kajmakom u prelepoj bašti hotela ‘Oplenac’. Na putu ka Crkvi Svetog Đorđa i mauzoleju prošla sam kraj vile kraljice Marije, a prilazeći kraljevoj vili, preda mnom se ukazala bista kralja Aleksandra – postavljena devetog oktobra, tačno na devedesetogodišnjicu njegovog ubistva”, priseća se Svetlana.

Nedugo potom, nepredviđene okolnosti zaustavile su njen peti odlazak na Krf i Vido i otvorile joj put za Pariz. Za Vidovdan je programom bio predviđen obilazak spomenika u Bulonjskoj šumi, posvećenog kralju Petru I, kralju Aleksandru I i maršalu Franšu d’Epereu, a zatim i odlazak na srpsko vojničko groblje u Tijeu.

„Kraj spomenika u Bulonjskoj šumi susreli smo se sa Udruženjem Srba u Parizu i zajednički položili vence i cveće. Ponela sam malo rakije, srpske zemlje, sveće i jabuku, da tako odamo poštu. Zahvalni smo zemljacima što su skup organizovali po našim običajima, a prijatno su nas iznenadili jer su se ponudili da nas odvezu u Tije, gde smo takođe sa pijetetom odali počast našim precima i njihovim saborcima”, priča Svetlana.

Foto: S. Joksimović

Bitka za marsejski pločnik

Kada je na planu svog sledećeg putovanja ugledala Marsej, dileme više nije bilo – bila je to prilika da se zaokruži priča o sudbini jugoslovenskog monarha. Međutim, po izlasku sa broda u marsejsku luku, turistički vodič je najavio obilazak grada ističući katedralu, dok je na njeno podsećanje o obećanom odlasku na mesto atentata samo odmahnuo rukom uz reči: „Ako bude vremena”.

„To nisam mogla da prepustim slučaju. Zatražila sam podršku od jednog finog gospodina i njegove supruge jer sam videla da najvažniji cilj mog putovanja dolazi u pitanje. Gospodin mi je rekao da ništa ne brinem, da će on to ‘finim pritiskom’ srediti – i tako je i bilo”, svedoči naša sagovornica.

Ipak, dolazak na samo mesto tragedije 3. oktobra 2026. godine, svega šest dana uoči zvanične komemoracije, doneo joj je i dozu teskobe: „Bilo mi je teško saznanje da će tu za koji dan biti mnogo veći, dostojanstveniji skup Srba, kome nažalost neću moći da prisustvujem. Iznenadila me je i nezainteresovanost naših ljudi iz grupe, koji su radije hrlili ka kafićima na kafu. Nisam imala vremena da bilo koga ubeđujem jer smo se ubrzo našli ispred samog mesta atentata”.

Foto: S. Joksimović

Sveće na kandelabru La Kanbijer

U staroj marsejskoj luci, na raskrsnici čuvene avenije La Kanbijer i Trga generala de Gola, na uličnom kandelabru stoji tamnosiva, gotovo crna ploča sa zlatnim slovima. Na njoj piše da su na tom mestu, 9. oktobra 1934. godine, pali za mir i slobodu viteški kralj Aleksandar I od Jugoslavije, prijatelj Marseja i Francuske, i Luj Bartu, francuski ministar spoljnih poslova.

„Baš na tom mestu prolazio je automobil kralja Aleksandra u trenutku atentata i tu je kralj iznet iz kola. Iako obeležje deluje dosta skromno, jasno dočarava ambijent tragedije. Prožimala me je jeza, ali nisam zaboravila da upalim sveće, iako je bilo vetrovito. Spustila sam sveće i dva cveta u udubljenje na postolju ulične svetiljke. Bilo mi je nelogično da se sve odigralo u samom centru, tik uz velelepnu zgradu Berze. Raskrsnica je široka, što je očigledno pogodovalo atentatoru da se pomeša sa masom van kontrole”, navodi Svetlana.

Marsejska luka
Foto: S. Joksimović

Potreba da rekonstruiše poslednje trenutke vladara povukla ju je potom ka obali: „Koračala sam istim putem kojim su kralj i povorka krenuli iz luke. Sa jedne strane pruža se smirujući pogled na jedrilice i jahte, ali mojim očima gledano, luka je delovala kao da je prekrivena velom krivice. Od obale gde se kralj iskrcao, srdačno dočekan od francuskog naroda, do mesta gde je pogođen nema više od sto do sto pedeset metara. Ulica je i danas užurbana, prepuna sveta i preširoka da bi bila bezbedna. Taj utisak nikako nisam mogla da potisnem – naš kralj je stradao potpuno nezaštićen, na suviše otvorenom i izloženom brisanom prostoru”.

Izvor: Rasejanje.info

Jezik