Dečijim očima viđen put čuvenog Momčila Gavrića – učenici srpske škole u Švajcarskoj posvetili čas najmlađem srpskom vojniku | Srpska dijaspora

Foto. J. Mišić

Kada istorija postane lična priča, a jedan dečak iz prošlosti podstakne decu današnjice da razmišljaju o hrabrosti, porodici, slobodi i miru.

Reklama

U učionicama Srpske dopunske škole Sveti vladika Nikolaj Žički, koja okuplja učenike u kantonima Lucern, Cug, Švic i Obvalden u Švajcarskoj, jedan školski čas započeo je filmom o Momčilu Gavriću. Deca tada nisu znala da će kroz sudbinu jednog dečaka upoznati i jedno od najtežih poglavlja srpske istorije.

Film ih je odveo u vreme kada je detinjstvo imalo sasvim drugačije značenje – u godine rata, gubitaka, gladi, hladnoće i neizvesnosti, kada su mnoga deca ostajala bez doma, porodice i sigurnosti.

Momčilo Gavrić za njih nije bio samo istorijska ličnost sa ekrana. Postao je vršnjak iz drugog vremena, dečak koji je prerano morao da odraste, ali nije izgubio hrabrost i snagu da nastavi dalje. Njegova životna priča otvorila je pitanja koja prevazilaze istorijske datume i bitke: šta znači izgubiti dom, kako sačuvati čovečnost u vremenu stradanja i zašto je važno pamtiti one koji su podneli najveće žrtve.

Učenici su vodili i istorijski dnevnik
Foto: J. Mišić

Istorija kroz ličnu priču

Stradanje srpskog naroda i vojske u Prvom svetskom ratu, povlačenje preko Albanije i albanska golgota teško se mogu približiti deci samo kroz istorijske podatke i brojke. Deci je potrebna priča – lična, razumljiva i bliska njihovom iskustvu. Kroz Momčilovu sudbinu rat prestaje da bude apstraktna reč iz udžbenika i postaje ljudska priča o detetu, porodici, vojnicima i narodu koji je, uprkos nezamislivim iskušenjima, nastojao da sačuva nadu.

Takav pristup istorijskim sadržajima ima posebnu obrazovnu vrednost. On ne ulepšava prošlost niti se zadržava samo na herojskim podvizima, već podstiče učenike da razumeju cenu slobode, vrednost ljudskog života i značaj mira. Kada dete u istorijskoj ličnosti prepozna vršnjaka, istorija prestaje da bude daleka i postaje bliža njegovom razumevanju sveta i sopstvenog identiteta.

Šta bi poneli na dalek put?

Jedan od najupečatljivijih trenutaka časa bio je razgovor o pitanju: Šta biste poneli sa sobom kada biste morali da krenete na dalek i nepoznat put, ostavljajući za sobom svoj dom? Pitanje je decu podstaklo da zamisle situaciju u kojoj su se nekada nalazili srpski vojnici, izbeglice i deca tokom rata.

Odgovori su bili jednostavni, ali snažni. Neko bi poneo hranu i vodu, neko toplu odeću i obuću. Drugi su spomenuli porodičnu fotografiju, krstić ili ikonu – predmete koji nisu vredni samo zbog onoga što predstavljaju, već zbog uspomena, ljubavi i osećaja pripadnosti koje nose. U đačkim odgovorima prepoznala se dečja sposobnost da razumeju ono što je čoveku najpotrebnije kada izgubi sigurnost: zaštita, hrana, toplina i bliskost sa onima koje voli. Bila je to tiha, ali snažna lekcija o empatiji, porodici i ljudskom dostojanstvu.

Hrabrost, žrtva i ponos

Razgovor se nastavio temama hrabrosti, žrtve i ponosa na pretke. Učenici su imali priliku da razmisle o tome da hrabrost ne znači odsustvo straha, već snagu da se istraje i onda kada je teško, da se pomogne drugome i da se ne odustane od onoga što je važno.

Posebno je bilo značajno povezivanje prošlosti sa vrednostima koje deca mogu da prepoznaju u svakodnevnom životu: solidarnošću, odgovornošću, ljubavlju prema porodici i poštovanjem drugih. Ponos na pretke nije samo sećanje na njihove podvige već je to ujedno i razumevanje onoga što je ostavljeno u amanet budućim generacijama. Za decu u rasejanju to su jezik, kultura, vera, tradicija i nada.

Sa puno ljubavi je posvećen čas događaju u Prvom svetskom ratu
Foto: J. Mišić

U srpskoj dopunskoj školi, gde deca odrastaju između dve kulture i dva jezička okruženja, ovakvi sadržaji imaju posebno mesto. Oni im pomažu da upoznaju svoje korene, razumeju porodično i nacionalno nasleđe i izgrađuju osećaj pripadnosti, ne odričući se pritom sveta u kome žive i odrastaju.

Kultura sećanja – pogled u budućnost

Kultura sećanja ne znači živeti u prošlosti, već razumeti odakle dolazimo i zašto je važno da pamtimo. Sećanje na žrtve Prvog svetskog rata predstavlja našu obavezu prema generacijama koje su podnele ogromna stradanja, ali i priliku da mlade učimo odgovornosti prema budućnosti.

Kroz film o Momčilu Gavriću, razgovor i učenička promišljanja, istorija je dobila lično i emotivno značenje. Deca su imala priliku da prepoznaju vrednosti koje treba čuvati: humanost, hrabrost, porodičnu ljubav, veru, solidarnost i poštovanje prema žrtvama.Kada se čas završio, ostalo je mnogo više od novih saznanja o jednom dečaku i jednom istorijskom periodu. Ostala je svest da mir nije nešto što se podrazumeva, već vrednost koju treba čuvati, poštovati i prenositi budućim generacijama.

Možda je upravo to jedna od najvažnijih uloga srpske dopunske škole u rasejanju: da deci pomogne da upoznaju svoje korene, čuvaju jezik i kulturu, ali i da iz istorije nauče kako da budu bolji ljudi. Čuvati sećanje ne znači samo pamtiti prošlost. Znači učiti kako da gradimo budućnost u kojoj će biti više razumevanja, čovečnosti i mira.

Nastava na srpskom jeziku se odvija pod pokroviteljstvom Ministarstva prosvete Republike Srbije. Namenjena je učenicima od 6 do 18 godina i besplatna je. Koordinatorka Srpske dopunske škole za Švajcarsku je Biljana Dimitrijević.

Za portal Rasejanje.info Jasmina Mišić, Srpska dopunska škola Sveti vladika Nikolaj Žički, Švajcarska

Jezik