Bob Dilan i vojnički dani: Nova kolumna Branka Rosića u Nedeljniku | Srpska dijaspora
Nekoliko dana nakon susreta sa papom Lavom XIV u Vatikanu, Bob Dilan je stigao u Ljubljanu, u arenu Stožice. Sa tribina nisam video da li je imao papin poklon, brojanicu, ali i ne bi mogao da je koristi jer su mu prsti na dirkama klavira od kojeg ne ustaje tokom tih sat i po nastupa.
Na koncert idem gradskim autobusom sa ljubljanskog Bavarskog dvora. Flešbekovi na moje vojničke dane u Sloveniji, vozač pušta slovenački folk baš kao i kada sam dolazio u kasarnu.
Vrtim film i setim se prvog koncerta Boba Dilana u Beogradu 11. juna 1991. na stadionu u Zemunu. U osvit jugoslovenskog rata u gradovima buduće raspadajuće zemlje nastupa antiratna ikona Bob Dilan na Never Ending turneji. Jugoslavija se ubrzo raspala a ova turneja traje i dan-danas.
Ulazim u arenu Stožice. Dobili smo ranije obaveštenje da nema slikanja, nema mobilnih i da odštampamo svoje karte. Tu su Yondr platnene vrećice koje se zaključavaju i telefon ostaje kod vlasnika.
Dilan te uči svemu pa i da ne škljocaš i gubiš vreme na snimke koje verovatno nećeš stići da gledaš. Vraća te u kameno doba kada nisu bili bitni tajmlajnovi na mrežama. Sve je u megabajtima ličnih sećanja. Ako su sprečeni da smetaju oni koji bi da slikaju, nisu oni koji bi da kasne. Bob Dilan počinje sa „Watching the River Flow“ i to dva minuta pre obećanog starta.
Dres-kod je isti kao i pre neki dan kod pape. Samo druge boje, i nema kišobran i rukavice kao u Vatikanu. Kišobran će mu trebati kada izađe jer iako je milioner na turnejama ide autobusom sa bendom. Rukavice ne nosi jer one smetaju dirkama na kojima su mu prsti sledećih devedesetak minuta. Ponovo je u bendu Julian Lage, jedan od najboljih gitarista na svetu. Sutradan će mi na povratku u Beograd D. K. reći „Imali smo sreću, gledali smo najveću ličnost u istoriji muzike i najboljeg gitaristu“.
Za one koji ne prate set-liste iznenađenje je što Dilan ne svira udarne pesme karijere. Čak ni „A Hard Rain’s …“ koji je otpevala Peti Smit na ceremoniji dodele Nobelove nagrade kada je došla umesto njega jer je večerašnji junak koncerta bio sprečen pa je veliko priznanje preuzeo kasnije. Na „Under the Red Sky“ uzima usnu harmoniku što stavlja grla i dlanove u pogon. Ponekad je dajerstrejtovski zvuk, vokalne linije su fascinantne za osobu za mikrofonom koja ima osamdeset i pet godina i jede puter kikiriki pred koncerte. „Tryin’ to Get to Heaven“ zvuči savršeno.
Iako nije svirao „A Hard Rain…“, kiša me prati na izlazu. U busu otvaram poruku druga iz Beograda. „Ti kao iz ’Tajvanske kanaste’ kada Pera Božović poziva Borisa Komnenića na koncert Dilana u Ljubljani… samo što ja (kao i on) nisam mogao.“
NOVI BROJ NEDELJNIKA JE OD ČETVRTKA, 19. NOVEMBRA, NA SVIM KIOSCIMA I NA NEDELJNIK.RS/SHOP

